MOSTOVI POBUNE, SLOBODE I LJUBAVI: GOVOR PREDSJEDNIKA JOKIĆA NA OTVARANJU KOTOR ART-A

Poštovana minsitarko,

Uvaženi biskupe,

Vaše ekselencije dame i gospodo ambasadori,

Predsjednice skupštine, potpredsjedniče opštine, predstavnici državnih i lokalnih vlasi,

Gospodine Martinoviću,

Uvažena porodico Sbutega,

Poštovani admirale,

Dame i gospodo,

Otvaranje KotorArta, ovaj datum i ovaj prostor me svake godine nanovo podstaknu da govorim o idejama i temama koje nas okružuju, na način koji je u dometu mojih moći i znanja najprilagođeniji, mada nikad dostojan spleta okolnosti ovog trenutka i mjesta. Zato vas molim da ne zamjerite na vremenu koje vam oduzimam i odvajam vas od onoga zbog čega smo tu, maestralnih izvedbi koje će nas uvesti u mjesec umjetnosti, mjesec u kojem ćemo mostovima muzike se spojiti sa izvanrednima u vremenima i prostorima kojima ovaj grad po biti pripada.

Čestitam građankama i građanima Kotora i Crne Gore 13. jul, Dan državnosti. Vijek i po nakon Berlinskog kongresa i osam decenija nakon ustanka protiv fašizma, ovaj dan obilježavamo kao najznačajniji datum naše istorije, ali kao i u svim drugim prilikama, vrijeme, zaborav, naposlijetku i život sam, čini da veličina događaja blijedi. Zato se valja podsjetiti veličine koje, uvjeren sam, ni sami učesnici događaja nisu bili svjesni. Kada je ovaj isti narod, iz čijeg smo sjemena ipak, svi mi, ovakvi, današnji, iznikli, prije 84 godine, među najmanje brojnim i među siromašnijim, prvi u Evropi ustao protiv fašizma i nacizma, uskovitlali su se i nebo i zemlja i vrijeme i prostor, sve su se naravne i nadnaravne sile zaustavile pred novim i neočekivanim Davidom, sve je stalo. Sa prvim, užasnom misijom okovanim kojevitezanjem prvog, možda i neznanog, ustanika Crne Gore i sami zakoni prirode, fizike i matematike za ovu zemlju su prestali da važe. Od tog dana, prvog vijekovima upletenim istim urlikom za slobodom, ova zemlja se ne mjeri ovozemaljskom mjerom. Iskoristiću osjećaj i misli velikog crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića.

„Mala? Mlaz krvi domovini je mojoj metar.

Mjerom za prostor jednospratni – kvadratne milje, ara

ne mjeri zemlju koja se, stiješnjena, otela iz nizine.

Zemlju što oluje lomi, oblake odbija il ispara,

Zemlju – veliku u visine!“

Tog dana ova zemlja je digla sebi most, most slobode, most pobune, most što dotiče nebo u visine. Baš kao što su i svi valceri Štrausa kojeg ćemo ove noći slušati mostovi pobune, slobode i ljubavi. Mostovi pobune protiv oca, stega, namjere. Namjere da se okovima očekivanog, mladi Štraus uokviri u bankara, dok u njemu bukte sve boje ovoga svjeta, željne da zavape tonom, muzikom, slobodom. Istinom. Prvi crnogorski ustanik vjerovatno, ne tvrdim, nije znao za Štrausa, niti je Štraus, opet vrlo vjerovatno, znao za crnogorska sela. Ipak, ne znajući jedni za druge, njih dva su, zagrljeni, pobratimi sa svim onim drugim licima u svemiru, koji su u milenijumima noseći pušku, pero, violinu, gusle ili što god drugo, gradili isti most, most pobune, istine, most slobode, jer „sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele i sebični je pečat jedan nasred čela“, kako je pisao neponovljivi Ujević. Pucanj puške prvog ustanika 13. jula iz Crne Gore i prvi jecaj tajno kupljene Štrausove violine imali su isti zvuk. Zvuk ustanka i zvuk slobode. Njih dvojica su gradili most, svaki na svoj način, u svom vremenu, ali ipak istu građevinu, istine, nepristajanja, slobode. Mostovi su inače osmišljeni da prevazidju prirodom dane granice rijeka, mora, kanjona. Dvije obale se spajaju ljudskim trudom, preskačući Božiju promisao o njihovoj trajnoj razdvojenosti.

A ti? Ti i ja? Imamo li snage, skoposti, kuraži, želje, načina, da se odmaknemo i otrgnemo? Možeš li prigrliti njih dvojicu, i krenuti putem preko granice komfora i komformizma? Možemo li pred ovim hramom posvećenom jednom davnom vjerom i odlukom o slobodi mladića, kojeg su njih dva zagrlili, pokrenuti novi ustanak? Ustanak ne protiv okupatora, ne protiv bilo koje današnje politike, ne protiv bilo kojeg narativa kojim smo hranjeni poput živine, ma koliko svi oni bili ispunjeni lažima i zlobom. Ustanak protiv sebe samih, protiv osjećaja sebe kao mjere svakog suda. Protiv histeričnih trzaja između navike i slobode? Imamo li u sebi dovoljno truda da prevaziđemo zakone prirode i da se pridodamo neprebrojivom nizu u gradnji istog mosta? Mosta muzike koja rezonuje istim zvukom slobode kroz sve one milenije od kada čovjek, slab kakav jeste, ipak uspjeva da pobjedi sebe.

Poslušaj oko sebe kako život odjekuje. Čućeš i zlog koji svojom svjesnom odlukom prekida živote hiljada i nejakog koji jednako svjestan žrtvuje sebe za život bližnjeg. Zvuk cvijetanja najmanjeg cvijeta odjekuje vasionom zajedno sa namjerom proždrljivca da ga uništi. Noćas negdje u ovom trenu neki novi mladi Štraus prvi put u ruke uzima svoju violonu, dok njegov sabrat na sasvim drugom kraju svijeta neko svoje oružije sprema ne bi li ustao protiv zla. A zla nema malo. Zlo je, što bi drugi pjesnik rekao:

„Kao kad bogate prose za miraz,

a talon nose ružni i opaki,

S nečuvenom moći da tjeraju što zažele,

Mnogo ih je i strašno galame,

Obično razbiju sva ogledala na koja naiđu,

Da ne ostane ni pomen na ljepotu.“

Zato tebe i sebe večeras pozivam na izbor. Izbor da ne premoštavamo nepremostivo, da zlo ne spajamo sa dobrim, da istinu ne spajamo sa laži, ma kakve god nam to pogodnosti činilo ili ma kakve god to žrtve od nas tražilo.

Pozivam nas, mada poslednji pozvan da pozivam, da gradimo mostove iste muzike, mostove istine, da bezimeno ustrajemo u braći!

Pozivam Vas na Kotor-Art!